Jezik 

Razgovor: Mons. Bernardo Cazzaro, nadbiskup u miru nadbiskupije Puerto Montt (Čile)

Date: 22. svibanj 2007
Category: Interviews , Crkveni pastiri o Međugorju

Mons. Bernardo Cazzaro, nadbiskup u miru nadbiskupije Puerto Montt (Čile) proveo je najveći dio svog života kao misionar u Čileu. Napustivši aktivnu biskupsku službu vratio se u rodnu Italiju da bi pomagao kao duhovni savjetnik i ispovjednik u marijanskom svetištu Monte Berico.

U svibnju 2007, za vrijeme jednog hodočašća u međugorje s jednom skupinom iz provincije Vittorio Veneto, u razgovoru s Lidijom Paris izrazio je svoje dojmove o Međugorju.

Monsinjore, ovo je vaš prvi dolazak u Međugorje. Zašto ste došli?

Da, ovo mi je prvi dolazak. Pozvala me ova skupina hodočasnika koji dolaze većinom iz provincije Vittorio Veneto. Još dok sam bio u Čileu čuo sam za Međugorje, ali vrlo malo. To je na drugom kraju svijeta, daleko. Kad sam se vratio u Italiju slušao sam Radio Maria, Oca Livija koji govori o međugorskim porukama. Želio sam Međugorje upoznati neposredno, a ne samo kroz ono što govore drugi. Prihvatio sam poziv ove skupine hodočasnika. Drago mi je da sam došao. Ne računajući putovanje, ovdje provodimo puna četiri dana. To je malo kratko. Sudjelujemo u ovim lijepim zajedničkim događanjima, ali bih ja osobno volio biti i sam, razmatrati, osobno okusiti ove događaje. No, kad je čovjek sa skupinom tada slijedi zajednički program.

Vaši prvi dojmovi?

Prvi dojam je doista lijep, pozitivan, vidim da je istina ono što sam čuo, našao sam čak i više od onog što sam pretpostavljao. To se odnosi na dva vida. Prvi vid su fizičke strukture – ovdje sam našao velik broj molitvenih mjesta, osim samih mjesta ukazanja, mjesta na kojima je lako moliti, kamo ljudi idu, gdje se sastaju. Nisam imao pojma da je tako! Znao sam da ovdje postoje dva zvonika, ova crkva, a lijepa vam je crkva! Vrlo solidna! Drugi vid je količina ljudi koji ovamo dolaze. To me se jako dojmilo. Toliki hodočasnici, tolika gorljivost, toliko srdačnosti među njima. Vidi se da je svaka skupina jedna mala zajednica koja se zajedno kreće, jedno srce, jedna duša, živo Evanđelje u tim trenutcima zajedničke molitve i svega što se zajedno poduzima. To me se jako dojmilo. Poruke se čitaju manje ili više, u njima nema ništa novo, ali broj ljudi koji dolaze vidjeti, osjetiti, iskusiti, to je doista dojmljivo!

Jeste li susreli vidioce?

Nisam se susreo s vidiocima. ne tražim razgovor s njima. Jučer sam bio na ukazanju kod Mirjane. drago mi je da se događaju ukazanja. Ako se Gospa toliko ukazuje, zahvaljujem Bogu jer te karizme nisu za njih nego za nas. U biti, preko njih Gospa se ukazuje svima, govori svima. Meni je važno nešto drugo. Isus je rekao: „Blaženi oni koji ne vidješe a vjeruju.“ Osjećam mir jer znam što trebam učiniti s porukama koje mi dolaze iako ih ne čujem direktno od Gospe. Preko časopisa, poruke dospijevaju u cijeli svijet. Neće svatko ići provjeravati je li svaki događaj istinit ili nije!

Ova ukazanja prouzročila su molitveni pokret u cijelom svijetu.

Da, jer je to u skladu s ljudskom psihologijom. Ona traži novosti. Ako su te novosti lijepe, pokrenut će neke mehanizme, pa i obraćenje. Sigurno, Gospodin koji nas je stvorio zna da u nama postoji taj unutarnji mehanizam koji ide za onim što je novo, i sretni smo da so ove novosti ovdje vrlo lijepe! Mnogi ljudi su privučeni na taj način. Gospodin to koristi i to je dobro. Koristio je i čudesa jer ima ljudi koje može pokrenuti samo neko čudo!

Ukazanja sad traju već 26 godina.

Trajanje ovih ukazanja je zasebna tema. Za mene to nije neki problem. Ja ne tražim da mi Bog polaže račune. On će to od mene tražiti, a ne ja od njega! Ako se Gospodin želi ukazati dvaput, ili dvadeset puta ili dvjesto puta, što bih ja trebao reći? Ja slušam. Ovo ovdje nije slika. Ovo je samo okvir. Slika je ono što nam Gospodin govori, ono što od nas hoće, koje probleme želi riješiti. To je slika. Želi nas promijeniti, želi promijeniti cijeli svijet, a budući da smo tvrdoglavi, Gospodin insistira, polako nas odgaja preko ovih poruka koje su sve u biti odraz Evanđelja. Kad bismo više čitali Evanđelje, kad bismo više razmatrali Evanđelje, ne bi nam trebale poruke. Ali zaboravili smo Evanđelje, i poruke nas na to podsjećaju. One ne govore ništa izvanredno, ništa teško; treba mijenjati svoje srce, Isus nam to govori već 2000 godina.

U povijesti privatnih objava postojali su slučajevi u kojima se ukazanja trajala tijekom cijelog života neke osobe, ali su ostala skrivena. Ovdje u Međugorju sve je postalo javno.

Gospodin ima svoje planove. Postoje karizme. Karizma je uvijek dana na korist Crkve, zajednice. Katkada je ta korist skrivena, no karizme nikad nisu strogo i apsolutno privatne. Njihov cilj je uvijek zajedničko dobro a ne samo osobno dobro. Ovdje su karizme svima pred očima, na otvorenom, podijeljene sa svima.

Pastoralni život župe?

Gospa je izabrala mjesto koje je s crkvenog gledišta organizirano. Izabrala je jednu župu, djelić Božjeg stada o kojem se brinu ovdašnji svećenici. Imate sreću što imate izvrsne oce franjevce, dakle ne samo jednu osobu nego zajednicu posvećenih. Gospa govori svim župama. Ono što ovdje kaže vrijedi za sve župe. One trebaju biti zajednica molitve, vjere i ljubavi. Samo, kad je zajednica veoma velika to je teško, jer se ljudi više ne poznaju. Međusobni osobni odnosi nisu više isti. U Latinskoj Americi, u Čileu gdje sam bio tolike godine, župu nazivamo „zajednicom zajednica“. To znači mnoge zajednice, po 25 ili 30 malih zajednica koje su kao grozd, a na čelu im je svećenik koji je u sjedištu župe, negdje u središtu. Župa je zajednica nekolicine zajednica, svaka ima svoju malu autonomiju, a svećenik ih sve vodi uz sudjelovanje laika, mnogih laika, između ostalog zato što nema dosta svećenika. Dakle Gospa je izabrala župu da bi rekla da sve strukture Crkve trebaju biti u službi ljubavi, vjere, ne da budu fiksne pravne strukture nego poput ljestava koje pomažu da se čovjek uspne.

Kako postupa Crkva kad želi priznati ili dati neku pravnu formu nekom mjestu gdje se događa nešto što privlači tolike hodočasnike, kao ovdje u Međugorju?

Crkva čini jako dobro postupajući kao što postupa. Treba biti razborit. Kažem razborit ne zato što bi se demon mogao pokazati u obliku anđela svjetla, to znamo, to nam je rekao već sveti Pavao. Kažem iz jednog drugog razloga. Dat ću vam mali primjer: sudski proces. Sudski proces može jako dugo trajati. Sudac ne može presuditi sve dok nije čuo sve svjedoke. Jedni kažu jedno, drugi im protuslove, jedni optužuju jedne, drugi optužuju druge… Ovdje se ne radi o procesu, ali to je usporedba koja mi se nameće. Sudac mora slušati. Kad su svi završili, tada proučavam i donosim presudu. U Fatimi su se nadnaravna ukazanja dogodila 1917. godine, a crkva je dala potpuno zeleno svjetlo tek 1942, dakle nakon 25 godina. Ljudi su išli moliti, nastao je duhovni, vjerski pokret, ali se Crkva sve to vrijeme nije izjašnjavala. To ipak nije onemogućilo duhovnu korist. Dakle, kad idemo gledati i pitati: „Jesu li ova ukazanja, ovi fenomeni, božanskog porijekla ili ne?“, to je razumljiva radoznalost. Ja ni u kom slučaju ne osuđujem taj način gledanja na stvari, ali kažem: što je glavno? Glavno je nešto drugo: plodovi koji proizlaze. Plodovi. Ako idem u voćnjak prepun stabala sa lijepim, zrelim plodovima, ne idem gledati je li korijenje zdravo ili trulo. Vidim lijepe plodove, uzimam ih, jedem ih, nudim ih drugima. Ako su plodovi dobri, i korijenje će biti dobro, tako i Isus kaže. Kad kažemo „ja ne vjerujem“, i to razumijem, to je ljudski stav, ne može ga se osuđivati budući da nam Crkva ostavlja slobodu. Samo „Vjerovanje“ moramo prihvatiti kao vjeru i točka. Ostalo su privatne stvari. Ne čeprkaj toliko po korijenju. Gledaj plodove, plodove obraćenja, poziv i sadržaj poruka. Sve su to evanđeoski sadržaji. Ne možeš odbaciti Evanđelje, pa i kad ti se nudi usitnjeno u obliku dječje „papice“, jer mi smo kao djeca, a Gospa nam u biti nudi dječju „papicu“. Postali smo djeca, treba nas ponovno evangelizirati. Gospa to kaže u jednom jednostavnom obliku kao mama, daje nam male ali dragocjene zalogajčiće da bismo probavili to Evanđelje koje smo čak zaboravili. To je važno. Pusti da Crkva ide polako, proučava, osnuje komisije, ispituje za i protiv, sve što hoće. Kaže se „Crkva treba priznati“. Što je ta Crkva? A što smo mi? Pa mi smo Crkva, mi smo već priznali! Treba nam odgovorna hijerarhija zbog razboritosti, da ne radimo pogrješke, da potvrdi sve ono dobro koje se čini. Kad idem jesti, ne idem gledati što rade u kuhinji. Dosta mi je da donesu dobar ručak za jelo, pojest ću, bit ću sretan, a što se kuhinje tiče, imam u njih povjerenja! Ne ću odbiti hranu zato što ne znam hoće li u kuhinji sve uraditi po higijenskim propisima! To se male usporedbe… Razumijem jadne biskupe. Koji put nam se nameću tolike poruke.. a bude i gluposti! čak i tiskanih… u kojima vječno spasenje ovisi o tvojim djelima. Pa nemojte se šaliti! Ima lažnih poruka u kojima vječno spasenje ne ovisi o Isusu nego o tvojoj krunici, hodočašću, a ne o ispovijedi, pričesti, obraćenju…

Post?

Post je ovdje ispravan. Puno sam o tome razmišlja. Post je umjereno, ispravno korištenje stvari. Mi ludi smo u napasti da u svemu pretjerujemo. Svaku dobru stvar koja nam dođe u ruke pokvarimo. Uništavamo sve jer smo grješnici. Uništavamo i hranu jer jedemo previše. I gubimo zdravlje. Onda idemo na kure za mršavljenje. Moramo hodati, trčati… Gospa kaže: postite. Dva dana u tjednu. I dobro to kaže. Izvrsno. Tu vrstu posta provodi tko može. Ima ljudi koji to ne mogu jer nemaju za to snagu. Onda trebaš postiti na neki drugi način. Ima stvari koje zloupotrebljavamo, na primjer televizija. Ja kažem da najveći post koji nam treba je ugasiti televiziju, prljave programe, ili Internet. Moramo postiti od nemorala koji se nalazi u tisku ili u drugim medijima. To je post koji trebamo provoditi. Odlučno. On nam treba da bismo živjeli. Zlo dolazi jer smo pokvarili čak i medije. Mi ljudi smo grješnici. Ima i onih koji organiziraju zlo na svjetskoj razini. Jedna druga vrsta posta je od naših mana. Pojam posta je vrlo dubok i vrlo opsežan. Nije dovoljno odreći se hrane. Evo posta koji Isus voli: „Tko želi biti moj učenik neka se odreče samog sebe“. To je najveći post: odreći se svoje oholosti, taštine, ljutnje, pohote, škrtosti… držati na uzdi svoje glavne mane. To je kršćanska askeza. Potrebna nam je. Zaboravili smo Evanđelje, zaboravili smo i Križ koji je u Evanđelju. To je post. Nositi križ iz dana u dan da bismo bili dobri, da bismo obuzdali svoje strasti. Post je životni program, nije samo jedan čin.

Ovdje u Međugorju Gospa nas poziva da častimo Križ.

Zato što smo zaboravili križ, ne fizički križ nego životno trpljenje o kojem Isus govori u Evanđelju. Čašćenje Križa je djelo pobožnosti koje se treba odražavati u životu. Moramo dobro odgajati djecu, učiti ih da se odriču svojih mušica. Kad sam ja bio mali, učili su nas da pravimo „cvjetiće“, male žrtvice koje smo činili napose u čast Majke Božje u svibnju. Čašćenje Križa fokalizira pažnju na jednu točku. Ta točka treba osvijetliti sve ostalo. Križ koji nosiš na svojim ramenima… prihvatiti trpljenje u sjedinjenju s Gospodinom Isusom. Kult mora preći u život, to je kult koji se Bogu sviđa. Bila bi farizejština častiti Boga u crkvi a izvan crkve častiti samog sebe i svoju oholost, odbacivati križ, učiniti sve da se izbjegne križ u životu. A kad križ dođe, postaješ očajan i ne znaš to bi…

Ispovijed. Hodočasnici dolaze iz cijelog svijeta da bi se ovdje ispovjedili.

To je lijepo. To je jedan od najljepših plodova ovoga mjesta, ovih fenomena ukazanja. U biti, Gospa traži ispovijed da bi nas povjerila Božjem milosrđu. Da bismo promijenili svoj život.

Ja dolazim iz svetišta Monte Berico gdje su se dogodile iste stvari, ali ne u tako velikim razmjerima. Gospa se ukazala 1426. i 1428. Dvaput. Harala je kuga i Gospa se umiješala i tražila je kapelicu. Nitko, ni biskup ni drugi odgovorni nisu vjerovali toj ženi koja se zvala Vincenza Bassini. I tako je kuga i dalje harala, dvije godine. Neki dobri ljudi su molili, i Gospa se ponovno ukazala, na istom mjestu, i križem je ucrtala mjesto za kapelicu. Tada su povjerovali i u roku od tri mjeseca sagradili su kapelicu. Onog dana kad su počeli graditi kapelicu kuga je počela opadati. U roku od tri mjeseca ne nestala. Gospa je rekla da želi ne samo iscjeljenje od fizičkog zla nego i od duhovnog zla, jer je bilo tliko grijeha, kao uvijek… Bog je želio obraćenje: zdravlje tijela ali i zdravlje duše. Ispovijedamo svaki dan. To se događa u svim svetištima gdje ima svećenika.

Međugorje je postalo i mjesto obnove za svećenike. Ove godine u srpnju imamo duhovne vježbe koje propovijeda otac Raniero Cantalamessa.

Izvrsno! Mi svećenici smo ljudi kao svi drugi. Imamo svoje slabosti, i mi trebamo obraćenje. Nemamo garanciju da ćemo biti u milosti!

Ovdje se mnogo moli za svećenike…

Sve u svemu, ja ovdje ne vidim ništa naopako, ništa zabrinjavajuće. Kao biskup ovdje ne vidim ničije mušice, ništa čudno. Sve se odvija prema normama Crkve: liturgija, molitva, žrtva, napose obraćenje. Dobro je. Budimo Bogu zahvalni. Hoće li Crkva reći „istinito je“, hoće li to reći sutra ili za dvadeset godina, uopće nije važno. Ne treba se žuriti! Neka slobodno djeluje! Neka slobodno djeluju svi crkveni autoriteti, a to su mjesni biskup, odnosno u našem slučaju Vatikan. To nije tako važno. Poštujem plodove.

 

Source: © Information Centre "Mir" Medjugorje ( www.medjugorje.hr ^ )

 


Wap Home | Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN]

Powered by www.medjugorje.ws