Jezik 

Razgovor: Dr. Philippe Madre

doktor medicine, stalni đakon, član Zajednice Blaženstava

Date: 27. srpanj 2005 , Originally published 25. rujan 2002
Category: Interviews

U srpnju 2002, u Međugorju je boravio Dr. Philippe Madre, doktor medicine, stalni đakon u službi pastorala zdravlja, koji već petnaest godina na međunarodnom planu ima poslanje naučavanja i iscjeljivanja. Član je Zajednice Blaženstava u kojoj je petnaest godina bio generalni poglavar. Dr Madre je i osnivač katoličke službe «Majka Milosrđa» za zaštitu i obranu ljudskog života.

Za boravka u svetištu Kraljice Mira razgovarao je s fra Darijom Dodigom o svojoj službi u Crkvi i o svojem shvaćanju posebne milosti Međugorja.

Fra Dario Dodig : Dr. Madre, Vi ste oženjen čovjek, otac obitelji, liječnik psihijatar, stalni đakon, član Zajednice Blaženstava u kojoj ste petnaest godina bili generalni poglavar. Kako se u Vama razvijalo zvanje?

Dr Philippe Madre : Počnimo s time da sa bio nevjernik sve do svoje 23. godine. Rođen sam u kršćanskoj obitelji, ali me kršćanska vjera nije nikada osobno zanimala. Bio sam student medicine i pripremao sam se za brak kada sam, sasvim neočekivano, bio nazočan jednom čudesnom iscjeljenju na području psihijatrije. Bio sam toliko iznenađen tim iscjeljenjem za koje se nije moglo naći nikakvog ljudskog objašnjenja da sam samom sebi rekao: ako Bog postoji, tada se isplati dati mu sav svoj život! Istovremeno je i moja supruga imala isto iskustvo. Bili smo mladi bračni par i odlučili smo promijeniti svoj život i postaviti ga na kršćanske osnove, počevši s redovitim svakodnevnim molitvenim životom. S prijateljima koji su imali slično obraćenje osnovali smo molitvenu skupinu u gradu gdje smo studirali.

Nakon dvije-tri godine takvog potpuno promijenjenog života rekli smo: ovo nam nije dovoljno u nasljedovanju Gospodina! Upravo u vrijeme kada smo si postavljali to pitanje, brat moje žene osnovao je Zajednicu Blaženstava. U toj zajednici nalazili su se svi životni staleži koji su zajedno živjeli redoviti molitveni život, klanjanje, služenje i bratsko zajedništvo. Odlučili smo pristupiti toj zajednici koja je u to vrijeme bila na samim počecima. U to vrijeme završio sam studij medicine i zajednica je vrlo brzo počela primati bolesnike raznih vrsta koji su dolazili tražiti posebnu pomoć u njezinom krilu.

Tako sam počeo na bolesnike gledati sasvim drugačije. Pokušavao sam shvatiti kakvu im pomoć Bog može dati preko nas? Malo po malo, rasli smo u molitvi za iscjeljenje fizičkih i psihičkih bolesti, i s vremenom smo osnovali ekipu kršćanskih terapeuta da bismo na nekoliko tjedana ili na nekoliko mjeseci mogli primiti bolesnike s ozbiljnim psihičkim smetnjama. Na toj se osnovi izgradio i moj poziv na stalni đakonat. Nakon nekoliko godina, naš biskup me zaredio za đakona s poslanjem vezanim za bolesnike, posebno za osobe čije je životno dostojanstvo pogaženo ili prezreno.

Osobe s posebnim potrebama Vama se obraćaju sa željom da molite za njihovo iscjeljenje. Što je to molitva za iscjeljenje?

Dobivam dvije vrste molbi. Mnogi biskupi i svećenici traže da u njihovim biskupijama i župama držim predavanja prilikom susreta osoba koje imaju poteškoće. Kao odgovor na tu vrstu molbi dolazim održati jedno ili više predavanja na koja se nadovezuje molitva za bolesne. To je način evangelizacije, naviještanja Krista i Njegove ljubavi, ali i prilika da se moli Gospodina da pokaže svoju nazočnost. Fizičko ili psihičko iscjeljenje sigurno je jedan od najjačih načina iskazivanja Božje prisutnosti na tim skupovima.

Ima ljudi koji imaju teške osobne zdravstvene poteškoće za koje medicina nije mogla puno učiniti. Njih treba osobno pratiti. Na tom putu s njima molimo i od njih očekujemo da se otvore Božjoj milosti i nazočnosti, da bi ih Gospodin dodirnuo u dubini njihovog bića i vratio im zdravlje. U tom kontekstu, molitva za iscjeljenje nije toliko vezana za evangelizaciju koliko postavljena u okvir odnosa prema samoj osobi.

Kad je riječ o molitvi za iscjeljenje, postoje li prepreke iscjeljenju i koje su to prepreke?

Sve osobe koje su krštene u Crkvi mogu moliti za nečije iscjeljenje. Sasvim je normalno da se vjernici obraćaju Bogu i da od Njegove ljubavi očekuju milost iscjeljenja. Pa ipak, dok Crkva svoju djecu poziva da mole za bolesne, u njoj se još uvijek primjećuje mnogo straha, mnogo otpora kad je riječ o molitvi za iscjeljenje. Naravno da se ta molitva za bolesne treba činiti na ispravan i miran način, bez pretjerivanja, bez zlouporabe, bez traženja osobne moći ili senzacionalizma. Činjenica da molimo za bolesne ne znači da Bog mora svaki puta nekoga iscijeliti! Bog iscjeljuje koga hoće. Pa ipak, katkada Bog želi nekoga iscijeliti, ali taj netko ne uspijeva primiti milost iscjeljenja koja dolazi od Boga.

Primjećujemo dvije velike prepreke za uslišenje molitve za iscjeljenje. Prva prepreka je pitanje praštanja. Fizičko ili psihičko iscjeljenje koje Bog želi dati često je zaustavljeno jer su osobe imale neka iskustva u djetinjstvu koja ih ispunjaju gorčinom. Nisu sposobne dovoljno se otvoriti Bogu, i On od njih očekuje da oproste ili da traže oproštenje. Pomirenje prethodi svakom iscjeljenju. Ako nema pomirenja, teško će doći do iscjeljenja, iako ga Bog daje! Problem nije u Bogu koji u svom milosrđu otvara svoje srce bolesniku, nego u bolesniku koji ne shvaća da iscjeljenje nije u prvom redu olakšanje, već otvaranje Bogu. Iscjeljenje dolazi kad se srce bolesnika otvori davanjem ili primanjem oproštenja. Jedan od najboljih načina molitve za iscjeljenje bolesnih sastoji se u tome da se najprije privuče njihova pažnja na činjenicu da imaju duboku potrebu često praštati i primati oproštenje.

Ima još jedna prepreka za uslišenje molitve za iscjeljenje: to je strah od samog iscjeljenja. Često se događa da bolesna osoba traži iscjeljenje od Gospodina a istovremeno u sebi nosi strah od iscjeljenja. Taj strah stvara nešto poput unutarnje paralize, pa osoba ne može otvoriti srce Božjoj ljubavi, iako želi biti iscijeljena. Da bi Bog mogao iscijeliti bolesne, od njih očekuje povjerenje. Dobro je da se molitva za iscjeljenje živi u okruženju obilježenom odgajanjem za povjerenje, da bi se smirili strahovi bolesne osobe. Tada će ona moći otvoriti srce snazi Kristova iscjeljenja.

Ovdje smo u Međugorju. Govorili ste o preprekama za iscjeljenje. Da li ovdje u Međugorju te prepreke padaju? Je li ovdje Bog na djelu?

Čini se očitim da je Međugorje mjesto gdje Bog prebiva, gdje prebiva Nebo. Kad netko dođe ovamo, iako toga nije ni svjestan, događa se nešto posebno: kao da ga Božja nazočnost i nazočnost Marije «pripitomljuju». Tada se sigurno i one dvije prepreke o kojima smo govorili smanjuju ili čak nestaju. Zato mislim da je Međugorje važno mjesto iscjeljenja, da Međugorje to treba postati još više, da Međugorje u budućnosti treba sve jače i jače živjeti tu milost iscjeljenja.

Od prvih godina ukazanja Vi ste vezani za Međugorje. Bivši komunistički režim čak vas je i prognao iz zemlje! To Vas nije obeshrabrilo. Kako vidite Međugorje u odnosu na Lurd i Fatimu?

To je osjetljivo pitanje! Istina je da dobro poznam Lurd, nešto manje Fatimu, ali ono što me se najviše doima, to je raznolikost milosti koje su vezane za svako od ta tri mjesta. Međugorje ima veliku milost jednostavnosti tako da se ovdje se i najranjeniji ljudi, oni koji su najudaljeniji od Boga, osjećaju prihvaćenima i nalaze mir kojeg nisu nikad prije okusili. U Lurdu, na primjer, Gospa poziva na pokajanje. I u Međugorju poziva na pokajanje, ali najviše na mir. Moj osobni dojam je slijedeći: kao da je Božje milosrđe ovdje mnogo veće, mnogo jednostavnije, pa i oni naudaljeniji od Boga ovdje osjećaju da ih Gospa prihvaća. Težina tereta s kojima dolaze ovamo ovdje im se čini neznatnom, upravo zato što u velikoj jednostavnosti doživljavaju iskustvo Božje nazočnosti, nazočnosti Neba. Ovdje u Međugorju ta se nazočnost doista snažno osjeća. Vjerujem da se mnogi hodočasnici osjećaju shvaćeni u svom svojem osobnom siromaštvu. Ovdje mogu krenuti putem pomirenja s Bogom, ali i sa samim sobom, i rasti u vjeri. Osim toga, ovdje postoji cijela jedna pedagogija koja se svakodnevno aktualizira putem Gospinih poruka, tako da su ljudi koji slušaju poruke postepeno odgajani. Ovo je doista škola Srca Marijinog.

Gospa se ovdje predstavila kao Kraljica Mira. U povijesti predstavljala se kao Kraljica Krunice, kao Bezgrešno Začeće, a ovdje kao Kraljica Mira. Je li mir konačni cilj ljudskog života, osnovica unutarnjeg iscjeljenja?

Mislim da je mir o kojem se ovdje radi više od unutarnjeg mira. To je mir o kojem govori Isus na dan uskrsnuća kada se ukazuje apostolima i kaže im: «Mir vama!» Taj mir je prvi dar kojeg uskrsli Gospodin daje svojim apostolima. Mir je plod Kristova uskrsnuća u ljudskom životu. Za mene, u toj perspektivi, mir znači veću životnu snagu. U tom miru naš život nalazi svoj smisao i svu svoju snagu, svo svoje zvanje. Mislim da je taj mir vezan uz život. Taj mir toliko nedostaje našem svijetu koji je stalno u potrazi za lažnim vrstama mira. Samo Bog može dati mir koji znači život.

Teško je govoriti o Međugorju a ne spomenuti fra Slavka…

Imao sam priliku nekoliko puta ga susresti i s njim razgovarati. Mislim da je doista bio ključna osoba, onaj koji je omogućio da milost Međugorja bude prihvaćena. Kvaliteta njegove nazočnosti, posebno njegove pastoralne nazočnosti uz vidioce, omogućila je da se milost Međugorja razvije. Mislim da mu Međugorje mnogo duguje i da ne treba oklijevati njemu se često moliti.

Na kraju, da li biste željeli još nešto dodati, nešto što Vam se čini važnim a što nismo u razgovoru spomenuli?

Ima nešto što me se duboko doima pri svim putovanjima po svijetu, i mislim da Međugorje ima s tim neke veze. Posvuda susrećem zdvojne ljude koji su izgubili povjerenje u život, koji nisu svjesni čak ni dara života ni dostojanstva ljudskog života. Čovječanstvo je prepuno zdvojnosti i stalno traži nove užitke, upravo pokušavajući pobjeći od tog očaja. Moglo bi se reći da su mnoga društva depresivna. Čini se paradoksalnim, ali najvažnija milost koju Bog daje Crkvi u ovo naše vrijeme upravo je milost nade. Gospodin nas podsjeća da postoji jedan drugi život, da naše postojanje na ovoj zemlji – kakav god bio teret patnje koju nosimo – nije cilj samom sebi, nego da je Nebo naša prava domovina, naš pravi životni okvir. Onima koji to žele, Marija otvara vrata Neba da bi doista mogli živjeti kao da su jednom nogom već na Nebu. Mislim da je jedan od najvažnijih elemenata milosti Međugorja upravo u tome da tolikima donosi nadu i život. Ta milost Međugorja istovremeno je i slika milosti koju Duh Sveti daje na tolikim mjestima u svijetu, i ta milost mora još rasti.

Neka svi oni koji čitaju ove riječi imaju povjerenja u Božju nazočnost ovdje u Međugorju, neka doista vjeruju u Božji dar u Međugorju. Ostavljajući po strani sva pitanja bez odgovora koja se postavljaju, ostavljajući po strani sve sukobe među ljudima, držimo se onoga što je doista najbitnije u Božjem daru ovdje u Međugorju. Držimo se toga i osobno živimo od toga. Tako će Božja nazočnost sve više rasti u obliku nade i snažnijeg života za mnoge naše suvremenike koji žive u očaju. Zgrabite međugorsku milost i živite od nje da bi toliki ljudi na svijetu mogli okusiti nadu koja dolazi od Boga i život koji je Božji dar, i koji im toliko nedostaje!

Hvala Vam, Dr. Philippe Madre !
 

Source: © Information Centre "Mir" Medjugorje ( www.medjugorje.hr ^ )

 


Wap Home | Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN]

Powered by www.medjugorje.ws