Jezik 

Razgovor: Prof. dr. Mark Miravalle

profesor teologije i mariologije na Franjevačkom Sveučilištu Steubenville (SAD)

Date: 12. siječanj 2008
Category: Interviews

Prof. dr. Mark Miravalle, profesor teologije i mariologije na Franjevačkom sveučilištu Steubenville (SAD) je stalni đakon, oženjen čovjek, otac osmero djece. Ubrzo nakon početka ukazanja, dok je radio na svojem doktoratu u Rimu, došao je u Međugorje da ispita događaje.

Prvi susret s Međugorjem i posljedice

Ispričajte nam o svojem prvom susretu s Međugorjem i o posljedicama tog posjeta…

Bilo je to u rujnu 1984. Bio sam doktorand na Papinskom sveučilištu Angelicum u Rimu. U to su vrijeme bile objavljene prve dvije knjige o Međugorju: jednu su napisali Rene Laurentin i fra Ljudevit Rupčić, a drugu o. Robert Faricy. Dok sam u jednoj rimskoj knjižari čitao te dvije knjige, u srcu sam osjetio goruću želju da dođem i ispitam te događaje. Moja supruga i ja tada smo imali dvoje djece i odlučili smo da ćemo moliti i postiti tijekom četiri dana dok budem na putu. Na taj način, ako to nije Gospa, prikazat ćemo to za svetost naše obitelji i naše djece, a ako doista jest Gospa, primit ćemo dvostruki blagoslov!

Prvi put sam došao u Međugorje 7. prosinca i prespavao u župnoj crkvi, bez grijanja, s još desetak hodočasnika iz okolice, a sljedećeg me dana primila jedna obitelj. Dok sam se prvi put kao hodočasnik uspinjao na Križevac molio sam za svoju disertaciju na temu svetosti laika. Materijal sam crpio iz crkvenih naučitelja, svete Katarine Sijenske, svetog Franje Saleškog, svetog Alfonsa Liguorija… i što sam više molio, to mi je jasnije postajalo da bi bilo pretenciozno misliti da mogu iznaći bolju strukturu svetosti za laike od one koju nam nudi Gospa. Tada sam odlučio da ću svoju doktorsku disertaciju napisati o međugorskoj poruci.

Vratio sam se u Rim. Tema koju sam ponudio bila je odbačena jer se radilo o privatnim objavama, ali je sljedeća tema bila prihvaćena. Podnaslov je bio: Međugorska poruka u svjetlu Svetog pisma, crkvenih otaca i Drugog vatikanskog sabora, te u odnosu na Lurd i Fatimu. 31. svibnja 1985. uspješno sam obranio svoju disertaciju o međugorskoj poruci.

U to sam vrijeme mislio da bih cijeli svoj život mogao provesti govoreći o Međugorju, ali mi je jedan isusovac savjetovao da ću za Međugorje učiniti mnogo više ako budem profesor na nekom poznatom sveučilištu. Prihvatio sam njegov savjet i počeo predavati na Franjevačkom sveučilištu Steubenville. Tamo već 21 godinu predajem teologiju i mariologiju.

To su bili moji početci s Međugorjem. Po cijelim Sjedinjenim Državama govorio sam o međugorskoj poruci, napisao sam tekst o Međugorju na Novu katoličku enciklopediju, kao i knjižicu Uvod u Međugorje koja se zasniva na porukama, te jedan tekst pod naslovom Međugorje i obitelj. To sam napisao jer su mnoge obitelji govorile: „Pokušali smo živjeti Međugorje jedan dan i odustali smo! Molili smo, postili - a prije nikad nismo postili -, pokušali smo moliti krunicu, i na kraju tog jednog međugorskog dana obitelj je bila posvađana kao nikada prije! Nismo uspjeli, odustali smo!“ Zato sam odlučio napisati knjigu. Na Franjevačkom sveučilištu održao sam i niz predavanja o Gospinim porukama za obitelj, i o potrebi da ih se primjenjuje odlučno ali postupno, u skladu s potrebama i senzibilitetom djece i cijele obitelji.

Živjeti međugorsku poruku u obitelji

Mnogi su protiv Međugorja upravo zato što misle da se ovdje traži previše…

Nije to previše! Ja svjedočim da se poruku može živjeti zato što sam ovdje vidio kako to ljudi rade. Oni to rade mudro, s osjećajem za pastoralnu mjeru. Obitelji su molile navečer zajedno, prva briga im je uvijek bila njihovo obiteljsko zvanje: odgajanje djece i bračna ljubav. To praktično znači da srijedom i petkom neka djeca ne će dobiti meso i slatkiše, dok starija djeca mogu malo više postiti. Gospa je kao dobar pastir svoj poziv upućivala postupno. Na početku je pozvala na post samo petkom. Najprije je pozvala samo na jednu krunicu, a tek kasnije na tri krunice dnevno. Kad su bili teški radovi u polju, narod je govorio: „Ne možemo postiti samo o kruhu i vodi“. Gospa im je rekla neka dodaju voće… Gospa je svoju poruku gradila postupno. Počela je samo s Vjerovanjem i sedam Očenaša. Nije u redu optuživati Međugorje ako netko danas, nakon 26 godina postepene postupne majčinske izgradnje, počne velikodušnije živjeti molitvu i post.

Živite li vi poruku u svojoj obitelji?

Pokušavamo. Prije svega, svakog dana idemo na Misu. Vjerujemo da je Misa svakodnevni dar vjernicima, kao što je Gospa rekla. Vjerujemo da, ako tijekom dana ništa drugo ne bude učinjeno, učinili smo najveću stvar jer smo bili na Misi i jer smo mi - roditelji i starija djeca - primili Kruh života. Ako nema škole, ako nema posla, ako se ništa drugo ne uradi, vjerujemo da smo učinili ono najveće za svetost, najveće za našu djecu.

Osim toga pokušavamo izmoliti krunicu ujutro, a sigurno svake večeri. Pokušavamo izmoliti dvije krunice svaki dan, ako Bog da, i krunicu Milosrđa u 3 sata popodne. Svake subote pokušavamo otići na ispovijed. Osjećamo da je zajednička ispovijed jako važna jer pomirenje u obitelji traži suradnju svih članova. Ako mnogi u obitelji idu na ispovijed, a jedan član ne ide, to može dati slobodan prolaz neprijatelju. Srijedom i petkom postimo, barem bez mesa i slatkiša.

Sjećam se kad sam još bio u Rimu: bilo je oko 7 sati navečer i rekao sam ženi: „Uzmi djecu, postajem previše nervozan, a ne želim prekinuti post.“ I otišao sam u krevet. I shvatio sam kako sam bio u krivu! Post sam stavio iznad obitelji, umjesto da živim post kao sredstvo za svetost obitelji! Mi obično imamo zajedničku obiteljsku večeru, pa do večere postim o kruhu i vodi, i pokušavamo biti osjetljivi na posebne potrebe svakog djeteta. Dakle, daleko smo od radikalnog življenja poruke!

Živjeti poruku u sekulariziranom svijetu

Mislite li da ste vi „normalna“ obitelj? Mislite li da su drugi ljudi koji ne rade u tako zaštićenoj okolini kao što je katoličko sveučilište Steubenville, pozvani ili sposobni živjeti poruku?

Najprije ću odgovoriti na drugo pitanje. Gospa je dala poruku za šest milijardi ljudi. Kad daješ poruku za šest milijardi ljudi, onda svima daješ milost da ju žive u skladu sa svojim mogućnostima. Na primjer, ako netko kaže: „Ne mogu postiti srijedom i petkom jer sam šećeraš“, taj je pozvan na drugačiji oblik posta: od televizije, od ogovaranja, što je mnogima teže nego postiti od hrane. Šećeraš je sigurno pozvan postiti od slatkiša i sličnih stvari! Trudnica će postiti drugačije nego zdrav mladi muškarac. Nema nijednog vida poruke koji svi ljudi ne bi mogli živjeti. U jednom predavanju fra Jozo je rekao da Gospa daje recept. Mi idemo liječnicima i hoćemo lijekove, i te lijekove pobožno i redovito uzimamo. A Gospa je ona koja nam daje duhovni recept za naše današnje potrebe! Ako ne uzmemo lijek, ne možemo kriviti liječnika! Međugorska poruka je lijek za sve ljude. Ako ju se primjenjuje razborito i iskrena srca, svatko ju može živjeti.

Jesmo li mi „normalna“ obitelj? To ovisi o tome što mislite pod „normalan“. Pitanje je zapravo bismo li mi trebali biti „normalna“ obitelj, ako „normalna“ znači svjetovna, obitelj u kojoj vladaju televizija i video-igrice… Mislim da obitelj nikad nije bila tako ugrožena kao danas. Ivan Pavao II. to i kaže u svojem dokumentu o krunici. Kriza današnjeg svijeta je kriza mira i kriza obitelji. Mislim da nas Isus poziva da budemo drugačiji. Ne bismo se trebali bojati biti drugačiji, svjesni smo koliko je za djecu važno da nas vide kako živimo poruku. Naše prvo dvoje djece imalo je 2 godine odnosno 5 mjeseci kad smo prvi put došli u Međugorje 1984. Naša su djeca odrasla s postom srijedom i petkom. Njima je to postalo samo po sebi razumljivo. Čak i kad su izvan kuće, smatraju da je čudno ako se ne posti srijedom i petkom. To im je postalo prirodno.

Imaju li problema s prijateljima kad se nađu među ljudima gdje se ne živi na taj način?

Toj je teško, napose za adolescente. Mlađa djeca imaju manje problema. O tim stvarima govore s herojskom iskrenošću. „Danas je petak, danas nema slatkiša!“ Zašto? „Zato što je Gospa rekla da se odreknemo slatkiša!“ Adolescentima je teško. Jedan od naših sinova ide u katoličku školu gdje se čak ni u korizmi petkom ne posti. Bilo mu je teško. Nazvao je kući i rekao: „Razočaran sam! U katoličkoj školi, petkom u korizmi, ne poste jer kažu da imaju samo 13 godina i da ne moraju postiti!“ S adolescentima moramo biti posebno strpljivi i čvrsti. No, za njih je to dobro, iako možda i ne razumiju. Gospa nas poziva da budemo vjerni velikim milostima koje štite obitelj koja je ugrožena. Isus je rekao da nas ništa ne štiti od Sotone kao molitva i post.

Poruka ukorijenjena u najdublje tradicije katoličanstva

Nakon Koncila u poznatom „aggiornamentu“ Crkva je odustala od mnogih starih običaja. Neki su čak imali dojam da je „sve“ izgubljeno. Međugorje je izazvalo pokret gorljivih ljudi koji žele svoju vjeru živjeti na radikalan način. Neki kažu da je Međugorje model koji se može primijeniti na sve župe svijeta, drugi se nikako ne slažu. Je li Međugorje opća obnova obitelji i župe, ili poziv samo nekima da učine „nešto više“ od drugih?

U svojoj doktorskoj disertaciji Međugorje sam analizirao po kategorijama. Prva kategorija su osnovne teme: vjera, molitva, post, pokora, mir. Smatram da se međugorsku poruku u tim osnovnim temama doista može naći i u Svetom pismu i u crkvenim ocima.

Drugi dio disertacije govori o nekim razvojnim temama, na primjer ekumenizmu, i te sam teme našao predstavljene u dokumentima Drugog vatikanskog sabora. Rekao bih da je Međugorje suvremeni poziv na svetost, a istovremeno povratak na najdublju tradiciju katoličke vjere. Ono što Gospa govori u Međugorju je povratak na najstarije pokorničke običaje prvih kršćana. U prvoj Crkvi gorljivost je išla sve do mučeništva. Gospa nas danas poziva na tu istu gorljivost. Njezina poruka sadrži osnove naše vjere, potpuno je u skladu s Crkvenim naučiteljstvom, govori suvremenim jezikom. To je nova poruka svetosti i radikalnosti evanđelja, ukorijenjena u najdublje tradicije katoličanstva.

Zašto su tako mnogi biskupi suzdržani ako je sve tako dobro?

Postoji određen strah u svezi sa svime što se tiče privatnih objava, katkada i nedostatak razumijevanja stajališta Crkve o privatnim objavama. Upravo čitam što je Papa Benedikt XVI. napisao o proroštvu i privatnim objavama. Divno povezuje razboritost u svezi s prenesenim porukama, i otvorenost Duhu Svetomu, proroštvima i nadnaravnim zahvatima. Na primjer u Fatimi: mjesnom svećenstvu je bilo zabranjeno dolaziti u Fatimu od 1917. pa sve do priznanja 1930. U međuvremenu, deset godina prije priznanja Fatime, dvoje vidjelaca je umrlo, a Ivan Pavao II. je proglasio blaženima to jedino dvoje djece u povijesti koja nisu bila mučenici, zato što su živjela privatnu objavu prije nego što ju je Crkva priznala! To nam kaže da je stav Crkve razboritost, ali i otvorenost Duhu Svetomu.

Moraju li vidioci biti sveci?

Što biste rekli o svetosti vidjelaca? Često čitamo o raznim vidiocima u prošlosti, ali doista ne znamo mnogo o njima. Informacije o njima su veoma „filtrirane“. U naše vrijeme, međugorski vidioci su izloženi oku javnosti cijeloga svijeta… Što je s njihovom svetošću?

Kad ispitujemo vidioce, moramo se opet vratiti kriterijima autentičnosti koje nam daje Crkva. Od nekog vidioca Crkva ne zahtijeva svetost. Crkva traži osnovni integritet od trenutka kad su ukazanja počela. Postoje slučajevi vidjelaca i svetaca koji su imali vrlo svjetovnu prošlost. Ima slučajeva svetaca i vidjelaca koji prije ukazanja nisu živjeli životom koji svjedoči za evanđelje.

Sveti Augustin?

Naravno, i mnogi drugi. Marija Magdalena, Matej carinik! Ne bi bilo pošteno da se od međugorskih vidjelaca traži više od onoga što je Isus tražio od svojih apostola! Od vidjelaca se traži da žive osnovnu autentičnost i osnovni integritet, ali neka posebna svetost se ne traži da bi se priznala autentičnost ukazanja. Na primjer, jedan od vidjelaca u Knock-u u Irskoj napustio je Crkvu poslije ukazanja jer se posvađao sa svojim župnikom! Na samrti je rekao: „Ukazanja su bila istinita“, i „Još se uvijek ljutim na župnika“! Isto je tako dobro poznato što je sveti Ivan Vianney rekao o vidiocima iz La Salette: „To ne može biti autentično, jer mi se ne čini da vidioci zrače svetošću“. No, čim je Crkva priznala La Salette, sveti Ivan Vianney je promijenio svoje stajalište i rekao: „Prihvaćam što Crkva kaže“. Dakle, krajnji kriterij autentičnosti ne zasniva se na svetosti, nego na integritetu i iskrenosti vidioca. Dodao bih da osobno smatram kako su međugorski vidioci izuzetno velikodušni u davanju svog privatnog života za Gospu. Mislim da su iskreni i da to govori u prilog autentičnosti. Nema zabluda, govore jasnim i prizemljenim tonom. Ne pokušavaju nikoga impresionirati. Kod njih me se najviše doima njihova autentičnost.

Mnogi hodočasnici, i mnogi katolici općenito bi voljeli da vidioci budi njihovi mali idoli. Međugorski vidioci to odrješito odbacuju.

Kod autentičnih ukazanja uvijek postoji opasnost da se razvije neka pobožnost prema vidiocima. Odgovornost za to ne snose u prvom redu vidioci, osim ako ne čine nešto da bi to izazvali. Tako nešto ne vidim u Međugorju. Ako se i dogodi da ljudi vidioce stavljaju na postolje, mislim da treba ispitati da li vidioci upućuju na sebe ili na Isusa, na Euharistiju, na Gospu. Jedna je žena jednom rekla Padre Piju: „Moram priznati da vas možda previše volim“. On joj je odgovorio: „Idi u miru, ti zapravo ne voliš mene, nego Isusa“. To je u krajnjoj liniji pitanje srca. Vidjelac je Božje oruđe. Sveti Benedikt je rekao: „Ja sam Božje oruđe. Kad obaviš svoj posao sa mnom, stavi me u kut“. To bi trebao biti stav vidjelaca i svih ljudi koji prihvate poruku.

Međugorje se promijenilo, ali Majka je ista

Ovdje ste bili nekoliko puta… Kako vidite razvoj Međugorja u minulih 26 godina?

U Međugorju sam bio četiri puta. Dvaput 1984., zatim 1992., i sada. Posljednjih 15 godina donijelo je veliku razliku. Uvijek se čuju pritužbe zbog trgovina. „Trgovine su preplavile Međugorje“, kaže se. Kad uđete u Fatimu ili u Lurd, sve je puno trgovina! Ponavljam, ne treba se baviti trgovinama, nego našim srcima! Nema ništa loše u tome da čovjek kući odnese krunicu koju je Gospa blagoslovila, no ako provodimo više vremena u trgovinama nego na Brdu ukazanja, onda su naša srca u neredu! 1984., kad nije bilo ničega da nas rastrese, bilo je vrijeme svete jednostavnosti, ali Majka koja je dolazila tada ista je Majka koja dolazi i danas. Moramo malo više paziti na svoja srca. Trebali bismo se podsjetiti, ili bi nas svećenici trebali podsjetiti, da nismo u šopingu nego na hodočašću. Mislim da je razvoj Međugorja pozitivan. Vidim 35 milijuna hodočasnika kao svjedočanstvo plodova, a što se protivština tiče, njih će uvijek biti tamo gdje Gospa dođe. Mislim da duhovni plodovi govore za sebe, i to je – prema riječima kardinala Ratzingera - krajnji kriterij koji treba ispitivati kad proučavaš navodna ukazanja.

Crkveni kriteriji razlučivanja

Možete li ponoviti koji su Crkveni kriteriji razlučivanja?

Kad Crkva proučava neka ukazanja, ona proučava tri područja:

1. Sadržaj poruke. Je li poruka u skladu s vjerom i učenjem Katoličke Crkve? Upravo to je bila tema mog doktorata: dokazati da nema nijedne međugorske poruke koja bi na bilo koji način bila u sukobu sa službenim naučavanjem Crkvenog naučiteljstva. Pročitajte poruke i vidjet ćete tri riječi koje se ponavljaju više od drugih: Mir, Ljubav, Molitva. To je zdrava, pravovjerna katolička poruka, otvorena svim ljudima.

2. Drugo što Crkva ispituje je sam fenomen ekstaze vidjelaca. Međugorske vidioce ispitala su dva liječnička tima: jedan sa sveučilišta Montpellier iz Francuske i jedan iz Milana iz Italije. Njihovi zaključci bili su da su vidioci u doticaju s nekim bićem koje se nalazi izvan njihovog prostora i vremena, i isključili su bilo kakvu halucinaciju.

3. Crkva ispituje duhovne plodove oslanjajući se na Isusove riječi: „Stablo ćete po plodovima prepoznati“. Crkva traži trajne duhovne plodove, ne neko površno obraćenje, nego povratak Crkvi nakon 40 ili 50 godina. Pogledajte samo redove za ispovijed! Koliki biskupi, svećenici i redovnici su hodočastili u ovo mjesto! Vidi se povratak molitvi i sakramentalnom životu Crkve, u Međugorju više nego na ikojem drugom mjestu ukazanja našega vremena. Redovi za ispovijed, odlazak na Misu, molitva krunice. To je čvrsto svjedočanstvo koje se oslanja na Sveto pismo da doista Isus šalje svoju Majku u Međugorje. Jednom je netko rekao, „Ako se iza Međugorja krije Sotona, onda je to najveća pogrješka koju je ikad počinio“.

Prema kriterijima koje je Crkva objavila 1978. god., Međugorje dakle na sve ove tri razine ima najviše moguće ocjene s teološkog i sa znanstvenog gledišta.

Kako dugo još moramo čekati na Crkveno priznanje?

Cilj privatnih objava je obnoviti naše predanje Svetom pismu, Predaji i Naučiteljstvu. Kad pogledamo Crkvu u današnjem svijetu, vidimo bezbrojne znakove potrebe za obnovom. Zašto svijet treba duhovnu poruku o miru koji vodi do mira u obiteljima, do globalnog mira? Samo pročitajmo novine i vidjet ćemo koliko mir nedostaje. Terorizam u svijetu i terorizam u majčinoj utrobi. Dokle god postoje ta dva terorizma, ne ćemo imati mira u ovome svijetu. Moramo biti zahvalni što Gospa i dalje dolazi. Kako dugo moramo čekati na priznanje? Uvijek mislim na sestru Luciju iz Fatime. Čekala je 70 godina da dođe do Posvete Bezgrješnom Srcu Marijinu. Moramo biti strpljivi i učiniti svoje da do priznanja dođe što skorije. Jedna stvar je sigurna: što više budemo molili i postili, to brže ćemo odgovoriti na međugorski poziv, to brže će Međugorje biti općepriznato.

Lidija Paris

 

Source: © Information Centre "Mir" Medjugorje ( www.medjugorje.hr ^ )

 


Wap Home | Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN]

Powered by www.medjugorje.ws