Jezik 

Je li Međugorje duhovni pokret u Crkvi?

Date: 26. srpanj 2005 , Originally published 10. studeni 2001
Author: Dirk Grothues
Category: Teološka razmišljanja , Međugorje u Crkvi
Content of the article
  1. I - Je li Međugorje duhovni pokret?
  2. II - Je li Međugorje pokret u Crkvi?
  3. III - Što je nužno učiniti!

II - Je li Međugorje pokret u Crkvi?

Ustvrdili smo da je međugorski pokret u svojemu porijeklu duhovni. Iz toga se daje izvesti zaključak: tada bi u svojemu porijeklu trebao biti i crkveni. Jer Duh Sveti, kroz kojeg naše ljudsko djelovanje postaje duhovno, jest duša, najunutarnjije životno načelo Crkve. Središnje životno izražavanja Crkve je slavljenje sakramenata. To za Međugorje vrijedi na osobit način. Apsolutna središnja točka života župe. Kao i hodočasnika, jeste euharistijsko slavlje. U pogledu na sakrament ispovijedi, Međugorje se s pravom naziva najvećom ispovjedaonicom svijeta. Župljani ove župe, vidjelice i vidioci, franjevci, svi su oni kršteni i vjerni katolici, pripadaju Crkvi, Crkva su. Stoga je i pokret kojeg su izazvali pokret u Crkvi. Već spomenuti bečki pastoralni teolog Zulehner je prije deset godina posjetio Međugorje sa 40 studenata teologije. Svoje je impresije izrazio na sljedeći način: Međugorje je za mene nešto kao novicijat za Crkvu. Mjesto na kojemu se uvježbavaju temeljna crkvena životna provođenja. - Sada Crkva ima dva aspekta. Ona je hijerarhijski strukturirana službena Crkva i ona je laós, Božji narod, laici. Oni imaju svoje posebne karizme, produhovljeni su Duhom Svetim, "dijeleći svakome napose kako hoće" (1 Kor 12,11). Istu stvar Isusov učenik Pavao na drugome mjestu izražava ovako: "nazidani na temelju apostola i proroka" (Ef 2,20). U Crkvu, dakle, obvezatno spadaju hijerarhijska služba (to jest: đakoni, svećenici, biskupi i papa kao biskup Rima) i također proroci (dakle: duhom ispunjene žene i muškarci, a i djeca). U Djelima apostolskim se kaže: "Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja" (2,17). Trebalo bi biti pravilo da dužnosnici i karizmatičari, svećenici i proroci, službena Crkva i narodna Crkva jednodušno djeluju zajednički. Nažalost, to nije uvijek slučaj. Često među njima vladaju zategnuti odnosi i sukobi. A pritom i jedna i druga strana može biti u krivu. U povijesti Crkve za to ima dovoljno primjera. Crkvena služba se može, gdje ne govori nepogrešivo s najvećim autoritetom - pogriješiti i ne prepoznati prave proroke i proročanstva. Tako je službena Crkva npr. dala na lomaču Ivanu Orleansku kao krivovjernicu, dok nije došla do uvjerenja da je ona svetica i da je djelovala po Božjem nalogu. Povijest mnogih redova i duhovnih zajednica u Crkvi pokazuje, da su njihove duhovno potaknute osnivačice i osnivači često nailazili na službeno-crkveni otpor i odbijanje dok ih konačno nisu prihvatili. U zajedničkom djelovanju službe i karizme, dužnosnika i proroka, obje su strane od Boga dobile svoju posebnu obdarenost i zadaću. Proroci koji znaju da ih je Božji Duh neposredno pozvao i potaknuo, moraju stajati iza svojega poslanja i, ako je to potrebno, više slušati Boga nego crkvene službenike, ako im oni žele zatvoriti usta - zaista usporedivo s apostolima pred visokim Vijećem (vidi Dj 4,18 - 20). Koliko je poteškoća i neprijateljstava morala trpjeti na primjer Bernadette Soubirous od strane crkvenih predstavnika, prije nego što se njezino poslanje nakon dugogodišnjih sumnjičenja prihvatilo. Koliko su neshvaćanja i nepovjerenja morala pretrpjeti fatimska djeca prije nego što se Crkva odlučila prihvatiti njihova ukazanja i poruke kao vjerodostojne.

S druge strane, služba u Crkvi ima zadatak provjeriti proroke i proročanstva, da li dolaze od Boga; jer postoje i lažni proroci i lažna proročanstva.

Što se pak međugorskog pokreta tiče, trenutno imamo posla sa točno ovakvim konfliktom u Crkvi. Vidjelice i vidioci znaju da su pozvani u Božju službu i svjedoče o svojim duhovnim iskustvima, svojim susretima s Gospom. Službeni međugorski dušobrižnici su ih provjerili i došli do uvjerenja: imamo posla sa pravim, Duhom Božjim potaknutim ukazanjima i porukama. Dakle, na samom mjestu međugorska apostolska služba (= svećenici i dušobrižnici Crkve) i proročanska karizma (= vidjelice i vidioci) jednodušno idu zajedno. Protivljenje se događa na višoj službenoj razini. Između mjesne župe Međugorja i u međuvremenu povrh toga međugorskog pokreta diljem svijeta s jedne strane i mostarskog biskupa i većine njegovih službenih kolega u biskupskoj konferenciji s druge strane. Posebno jasno se ovaj konflikt očituje u već spomenutom intervjuu kardinala Franje Kuharića gdje zaključuje: "Biskupska konferencija se još uvijek drži suda kojeg je prije rata donijela o Međugorju. Na osnovi trogodišnjeg istraživanja došlo se do zaključka da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja."

Pogledajmo pobliže ovu zapažanja vrijednu izjavu. Godine 1996. Biskupska konferencija se drži suda kojeg je donijela u Zadarskoj izjavi od 11. travnja 1991. Taj sud je tada donesen na osnovu istraživanja koje je 1986. g. za to imenovana komisija provodila tri godine, dakle od prilike u razdoblju od 1987. do 1990. Time se indirektno priznaje da se nije vodilo računa o prvih šest godina kao ni na onih šest godina od 1991. u kojima se zbog rata nisu mogla provesti istraživanja. Ali u tih dvanaest godina fenomen Međugorja je vitalno postojao! U ratnim godinama je došlo do skoro nevjerojatnog odaziva djelotvorne pomoći iz cijeloga svijeta na nevolju u Bosni i Hercegovini i to dokazivo od hodočasnika i skupina potaknutih Međugorjem. Unatoč ratu koji je došao i do samih granica Međugorja, mjesto ukazanja je ostalo netaknuto i oaza mira. Zar je o svemu tome moguće ne voditi računa? U mržnjom i neprijateljstvom visoko emocionaliziranoj atmosferi rata došle su iz Međugorja, iz usta vidjelice Vicke, riječi kao: Moramo voljeti i Srbe, naše neprijatelje! Zar je sve to posve prirodno objašnjivo? Netko, tko je malo upućen u brojna nastojanja, da se ispita međugorski fenomen, čudi se - blago rečeno - lakoumnom sudu Biskupske konferencije da u Međugorju nema nadnaravnih ukazanja. Što je sa činjenicom da su nakon svih liječničkih mišljenja vidjelice i vidioci psihički zdravi i normalni? Što je sa činjenicom da su mladi ljudi prema stručno-znanstvenom istraživanju profesora Joyeuxa tijekom njihovih vizija bili u pravoj ekstazi koje se ne može simulirati ili umjetno stvoriti? Što je sa stotinu ozdravljenja koja se prema liječničkom mišljenju ne mogu pozivati na medicinsku znanost? Da se ne govori o brojnim obraćenjima i duhovnim iskustvima koja su od nevjernih i Crkvi dalekih ljudi učinile vjerne kršćane?

Naime, ne želi se Biskupskoj konferenciji predbacivati neodgovornost. Ali kako se može shvatiti nedostatna temeljitost njihovih istraživanja? Ja osobno za to imam samo ovo objašnjenje: očigledno je mostarski biskup umio većini svojih kolega svoje osobno tumačenje međugorskog fenomena prenijeti tako, da su se oni priključili njegovoj procjeni ili barem suzdržali od vlastitog suda. To im je palo utoliko lakše, što je on međugorski fenomen pomiješao sa "hercegovačkim slučajem" u kojem su biskupi protiv franjevaca. Ali ako je međugorski fenomen već jasan, kao što je biskup Žanić u svome stavu o međugorskim događanjima od 30. listopada 1984. i kasnije još jedanput - unatoč rimskog naputka da se suzdrži! - u izjavi od 9. veljače 1990. izjavio, što se tu još ima istražiti? Tada se i ne treba obazirati na milijune hodočasnika koji hrle u Međugorje. Tada se njihova iskustva, obraćenja i ozdravljenja mogu zaključiti s primjedbom da svega toga ima i drugdje. Tada se može ispustiti iz vida smisao vjere vjernika kojeg je papa Pio II. vrjednovao tako visoko da je definiciju dogme o Marijinom tjelesnom uznesenju u nebesko Kraljevstvo proslijedio tek nakon što je sve biskupe svjetske Crkve upitao, što vjernici njihovih biskupija misle o tome. Kada je međugorski fenomen dostatno objašnjen, daljnja istraživanja se mogu uštedjeti. Tada jedan biskup, kao što se zaista i zbilo, na dotični upit novinara može reći: ne zanima me što dvanaest milijuna hodočasnika misli. Za mene je bitno ono što dvadeset hrvatskih biskupa kaže.

Kada ovdje obrađujemo pitanje, je li Međugorje pokret u Crkvi, ne možemo izbjeći da se još detaljnije ne bavimo i raspravimo mišljenje biskupa Pavla Žanića, pogotovo što je ovo mišljenje očigledno preuzeo njegov nasljednik Ratko Perić, a dijele ga i drugi hrvatski biskupi ili ga barem trpe. Mostarski biskup je uvjeren da Međugorje nije crkveni pokret, već pokret protiv Crkve. Stoga navodi da svojim objavama želi zaštititi Crkvu. U zaključku svoje izjave od 30. listopada 1984. piše: da je u njemu "moralno uvjerenje sazrijelo da se kod međugorskih događanja radi o kolektivnoj halucinaciji." Da je onda ovaj događaj skupina franjevaca vješto iskoristila. Da je njihov cilj, u pitanju dijeljenja župa ("hercegovački slučaj") pridobiti za sebe istinu i pravdu, a biskupu ne dati za pravo.

Glavnog krivca vidi u fra Tomislavu Vlašiću. U njegovom zadnjem stavu od 10. veljače 1990. kaže: "Vicka Ivanković je 'glavna vidjelica' prvih godina, a preko nje je tvorac Međugorja fra Tomislav Vlašić započeo najveći dio laži o Međugorju." I Marija Pavlović je za njega "samo igračka u rukama Vlašića", i na kraju biskup tvrdi: "Tako je fra. Vlašić manipulirao svim vidiocima". Pri tome je biskup Žanić u prvo vrijeme i sam vjerovao u ukazanja. Javno je izjavio: "Djeca ne lažu". U svojoj izjavi od 1984. g. priznaje da je mislio za sebe: "Ako se skandalozni slučaj 'Hercegovine' ... nije mogao riješiti ljudskim putem, onda je Bog možda htio poslati Gospu kako bi neposlušne natjerao na to da se vrate poslušnosti i ljubavi Crkve." Ali što je prouzrokovalo preokret? Ovdje slučaj dvaju franjevaca Ivice Vego i Ivana Prusine igra veliku ulogu. Oba kapelana je biskup Žanić suspendirao zbog neposlušnosti te su oni na njegovo inzistiranje isključeni iz reda. O toj je stvari navodno Gospa na upit rekla da je biskup brzopleto reagirao, a da njih dvojica nisu krivi. Od tada je, čini se, biskup postao radikalni protivnik Međugorja. U izjavi od 1984. g. piše: "da su napadi Gospe protiv biskupa i obrana bivših mostarskih franjevaca najjači dokaz protiv istinitosti ukazanja". Njegov misaoni proces je, ukratko rečeno: Majka Božja, koja kritizira biskupa ne može biti prava Majka Božja! Uz to još dvije napomene: Povijest Crkve nam daje dovoljno primjera kako su proroci kritizirali visoke i najviše dužnosnike Crkve. Što su na primjer svete proročke žene Birgitta Švedska i Katarina Sienska priopćile po Božjem nalogu papi Grguru XI. kako bi ga potakle na povratak iz Avignona u Rim na kritici i opomeni daleko nadmašuje sve ono što je rečeno biskupu Žaniću. Pri tome treba imati u vidu da su franjevci i vidioci postupali vrlo diskretno kao s osobnim priopćenjima i nikada ih nisu objavili. To je biskup Žanić već puno puta sam učinio, valjda zato što je mislio da je to najjači dokaz protiv istinitosti ukazanja. Neka svatko sam za sebe prosudi koliko je ovaj argument odlučujući. Druga napomena: U slučaju dvojice franjevaca, Vege i Prusine, Rim je donio sud vrijedan zapažanja: njima je učinjena nepravda. Da su oni isključeni bez obraćanja pozornosti prema obveznim postupcima. Zar to ne zvuči kao ono što je Gospa navodno rekla: da je biskup prenaglo djelovao?

Mostarski biskup smatra da sa svojim osuđivanjem međugorskog pokreta mora zaštiti Crkvu. U njegovim je očima on protucrkveni pokret. Piše: "Najveća opasnost se nalazi u činjenici da će ovo emocionalno uzbuđenje oko Međugorja prije ili kasnije puknuti kao balon ili mjehurić od sapunice." I tada bi nastupilo veliko oslobođenje od iluzije i crkveni autoriteti bi izgubili povjerenje. - No, dosada međugorski balon nije puknuo. Postaje sve veći, a međugorski pokret donosi plodove u cijelom svijetu, ne na štetu nego na blagoslov Crkve.

Ono što se na početku ovog istraživanja obilježavalo upitnikom: da li je Međugorje duhovni pokret u Crkvi?, sada možemo s osnovanim razlozima obilježiti uskličnikom: MEĐUGORJE JEST DUHOVNI POKRET U CRKVI!

 

Source: © Information Centre "Mir" Medjugorje ( www.medjugorje.hr ^ )

 


Wap Home | Ažuriranja  | Međugorje  | Poruke  | Članake i Vijesti  | Videos[EN]  | Galerija[EN]

Powered by www.medjugorje.ws